Maori

German: Schlachter (1951)

Job

29

1¶ A i korero tonu a Hopa i tana pepeha, i mea,
1Und Hiob fuhr in dem Vortrag seiner Sprüche fort und sprach:
2Aue, me i rite ki nga marama o mua, ki nga ra i tiaki ai te Atua i ahau!
2Wer gibt mir die vorigen Monate zurück und die Tage, in welchen Gott mich behütete?
3I tiaho mai ai tana rama ki toku matenga, a na tana whakamarama i haere ai ahau i te pouri:
3als seine Leuchte über meinem Haupte schien und ich in seinem Lichte durch das Dunkel ging;
4Me i pera ano me ahau i nga ra o toku taiohitanga, i te mea nei kei runga to te Atua whakaaro puku i toku teneti;
4wie ich in den Tagen meines Herbstes vertrauten Umgang mit Gott bei meinem Zelte pflog;
5I te mea e noho ana ano te Kaha Rawa i ahau, a kei tetahi taha oku aku tamariki, kei tetahi taha;
5als der Allmächtige noch mit mir war und meine Knaben um mich her;
6I horoia ai oku takahanga ki te pata, a rere mai ana nga awa hinu ki ahau i roto i te kohatu!
6da ich meine Tritte in Milch badete und der Fels neben mir Öl in Strömen goß;
7¶ I toku haerenga atu ki te kuwaha ki te pa, a whakapai ana i te nohoanga moku i te waharoa,
7als ich noch zum Tore ging, zur Stadt hinauf, und meinen Sitz auf dem Markt aufstellte.
8Ka kite nga taitamariki i ahau, a piri ana ratou: whakatika ana nga koroheke, tu ana ki runga;
8Wenn mich die Knaben sahen, so verbargen sie sich, die Greise standen auf und blieben stehen.
9Mutu pu te korero a nga tino tangata, kua kopania te ringa ki o ratou mangai;
9Die Fürsten hörten auf zu reden und legten die Hand auf den Mund.
10Ngaro ana te reo o nga rangatira, piri ana o ratou arero ki o ratou ngao.
10Die Stimme der Vornehmen stockte, und ihre Zunge klebte am Gaumen.
11No te rongonga hoki o te taringa i ahau manaaki ana i ahau; te kitenga o te kanohi i ahau, whakaae mai ana ki aku mahi:
11Wessen Ohr mich hörte, der pries mich glücklich, und wessen Auge mich sah, der stimmte mir zu.
12No te mea naku i whakaora te rawakore i a ia e karanga ana, te pani me te tangata hoki kahore nei ona kaiawhina.
12Denn ich rettete den Elenden, der da schrie, und das Waislein, das keinen Helfer hatte.
13I tau ki runga ki ahau te manaaki a te tangata e tata ana ki te whakangaromanga; harakoa ana i ahau te ngakau o te pouaru.
13Der Segen des Verlorenen kam über mich, und ich machte das Herz der Witwe jauchzen.
14I kakahuria e ahau te tika, a ko tera toku kakahu: e rite ana taku whakarite whakawa he koroka, he karauna.
14Gerechtigkeit zog ich an, und sie bekleidete mich, mein Talar und Turban war das Recht.
15He kanohi ahau ki te matapo, he waewae ki te kopa.
15Ich war des Blinden Auge und des Lahmen Fuß.
16He matua ahau ki nga rawakore: a i ata rapua e ahau te tikanga o te totohe a te tangata kihai nei ahau i mohio.
16Ich war des Armen Vater; und die Streitsache, die ich nicht kannte, untersuchte ich.
17Wawahia ana e ahau nga kauae o te tangata kino, a takiritia mai ana e ahau tana mea pahua i roto i ona niho.
17Ich zerbrach die Stockzähne des Ungerechten und riß ihm den Raub aus den Zähnen.
18¶ Katahi ahau ka mea, Tera ahau e mate i roto i toku ohanga; ka whakanuia oku ra kia rite ki te onepu te maha:
18Und so dachte ich, ich würde mit meinem Neste sterben und wie der Phönix viele Tage erleben.
19Ko toku pakiaka tautoro tonu ki nga wai, a i te po tau ana te tomairangi ki runga ki toku peka:
19Meine Wurzel war an Wassern ausgebreitet, und der Tau übernachtete auf meinem Zweig.
20Ko toku kororia hou tonu i roto i ahau, a hoki ake ana te kaha o taku kopere i toku ringa.
20Meine Herrlichkeit erneuerte sich bei mir, und mein Bogen verjüngte sich in meiner Hand.
21I whakarongo mai nga tangata ki ahau, i tatari, whakarongo puku ana ratou i ahau e whakatakoto whakaaro ana.
21Auf mich hörte und wartete man und lauschte stillschweigend auf meinen Rat.
22I muri i aku kupu kore ake ratou i korero ano; maturuturu iho ana aku kupu ki runga ki a ratou.
22Auf meine Rede folgte kein Widerspruch, und meine Worte träufelten auf sie.
23I taria mai ahau e ratou ano ko te ua; hamama mai ana o ratou mangai ano e tatari ana ki te ua o muri.
23Sie harrten auf mich, wie das Erdreich auf einen Regen, und sperrten ihren Mund auf, wie nach einem Spätregen.
24Ka kata ahau ki a ratou, kihai i whakaponohia e ratou; kihai hoki ratou i whakataka i te marama o toku mata.
24Lächelte ich sie an, so konnten sie es kaum glauben, und das Licht meines Angesichts konnten sie nicht verdunkeln.
25Naku to ratou ara i whiriwhiri, a noho ana ahau hei rangatira, noho ana hoki ahau ano he kingi i roto i te ope; i rite ahau ki te kaiwhakamarie o te hunga e tangi ana.
25Ich prüfte ihren Weg und saß oben an und wohnte wie ein König unter dem Volke, wie einer, der die Traurigen tröstet.