1Każda rzecz ma swój czas, i każde przedsięwzięcie ma swój czas pod niebem.
1Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
2Jest czas rodzenia i czas umierania; czas sadzenia, i czas wycinania tego, co sadzono;
2Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
3Czas zabijania, i czas leczenia; czas rozwalania, i czas budowania;
3Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
4Czas płaczu, i czas śmiechu; czas smutku, i czas skakania;
4Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
5Czas rozrzucania kamieni, i czas zbierania kamieni; czas obłapiania, i czas oddalenia się od obłapiania;
5Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
6Czas szukania, i czas stracenia; czas chowania, i czas odrzucenia;
6Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
7Czas rozdzierania, i czas zszywania; czas milczenia, i czas mówienia;
7Vrijeme deranja i vrijeme š§ijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
8Czas miłowania, i czas nienawidzenia; czas wojny, i czas pokoju.
8Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
9Cóż tedy ma ten, co pracuje, z tego, około czego pracuje?
9Koja je posleniku korist od njegovih napora?
10Widziałem pracę, którą dał Bóg synom ludzkim, aby się nią bawili.
10Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
11Wszystko dobrze czyni czasu swego; owszem i żądość świata dał do serca ich, choć człowiek dzieła tego, które Bóg sprawuje, ani początku, ani koóca nie dochodzi.
11Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
12Stąd wiem, że nic lepszego nie mają, jedno aby się weselili, a czynili dobrze za żywota swego.
12Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
13Acz i to, gdy każdy człowiek je i pije, i używa dobrze wszystkiej pracy swojej, jest dar Boży.
13I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
14Wiem i to, że cokolwiek Bóg czyni, trwa na wieki; i że się do tego nic nie może przydać, ani z tego co ująć; a czyni to Bóg, aby się bali oblicza jego.
14I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
15To, co było, teraz jest, a co będzie, już było; albowiem Bóg odnawia to, co przeminęło.
15Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
16Nadtom jeszcze widział pod słoócem na miejscu sądu niepobożność, a na miejscu sprawiedliwości niesprawiedliwość.
16Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.
17I rzekłem w sercu swem: Sprawiedliwego i niezbożnego Bóg sądzić będzie; bo czas każdemu przedsięwzięciu i każdej sprawy tam będzie.
17Zato rekoh u sebi: "Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin."
18Nadto rzekłem w sercu swem o sprawie synów ludzkich, że im Bóg okazał, aby wiedzieli, że są podobni bydłu.
18Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri."
19Bo przypadek synów ludzkich, i przypadek bydła, jest przypadek jednaki. Jako umiera ono, tak umiera i ten, i ducha jednakiego wszyscy mają, a nie ma człowiek nic więcej nad bydlę; bo wszystko jest marność.
19Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
20Wszystko to idzie na jedno miejsce; a wszystko jest z prochu, i wszystko się zaś w proch obraca.
20I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
21A któż wie, że duch synów ludzkich wstępuje w górę? a duch bydlęcy, że zstępuje pod ziemię?
21Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
22Przetoż obaczyłem, że człowiekowi niemasz nic lepszego, jedno weselić się z pracy swej, gdyż to jest dział jego; albowiem któż go do tego przywiedzie, aby poznał to, co ma być po nim?
22Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?