1Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?2Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,3mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.4Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.5PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.6Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.7Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!8Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.9Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.10Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.11Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.12Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?13Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',14snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.15Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.16Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!17Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao18i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?19Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?20Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?21Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."