1Job progovori i reče:
1Eyüp şöyle yanıtladı:
2"TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
2‹‹Ne zamana dek beni üzecek,Sözlerinizle ezeceksiniz?
3Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
3On kez oldu beni aşağılıyor,Hiç utanmadan saldırıyorsunuz.
4Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
4Yanlış yola sapmışsam,Bu benim suçum.
5Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
5Kendinizi gerçekten benden üstün görüyor,Utancımı bana karşı kullanıyorsanız,
6Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
6Bilin ki, Tanrı bana haksızlık yaptı,Beni ağıyla kuşattı.
7Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
7‹‹İşte, ‹Zorbalık bu!› diye haykırıyorum, ama yanıt yok,Yardım için bağırıyorum, ama adalet yok.
8Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
8Yoluma set çekti, geçemiyorum,Yollarımı karanlığa boğdu.
9Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
9Üzerimden onurumu soydu,Başımdaki tacı kaldırdı.
10Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
10Her yandan yıktı beni, tükendim,Umudumu bir ağaç gibi kökünden söktü.
11Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
11Öfkesi bana karşı alev alev yanıyor,Beni hasım sayıyor.
12U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
12Orduları üstüme üstüme geliyor,Bana karşı rampalar yapıyor,Çadırımın çevresinde ordugah kuruyorlar.
13Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
13‹‹Kardeşlerimi benden uzaklaştırdı,Tanıdıklarım bana büsbütün yabancılaştı.
14Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
14Akrabalarım uğramaz oldu,Yakın dostlarım beni unuttu.
15Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
15Evimdeki konuklarla hizmetçilerBeni yabancı sayıyor,Garip oldum gözlerinde.
16Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
16Kölemi çağırıyorum, yanıtlamıyor,Dil döksem bile.
17Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
17Soluğum karımı tiksindiriyor,Kardeşlerim benden iğreniyor.
18I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
18Çocuklar bile beni küçümsüyor,Ayağa kalksam benimle eğleniyorlar.
19Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
19Bütün yakın dostlarım benden iğreniyor,Sevdiklerim yüz çeviriyor.
20Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
20Bir deri bir kemiğe döndüm,Ölümün eşiğine geldim.
21Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
21‹‹Ey dostlarım, acıyın bana, siz acıyın,Çünkü Tanrının eli vurdu bana.
22Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
22Neden Tanrı gibi siz de beni kovalıyor,Etime doymuyorsunuz?
23O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
23‹‹Keşke şimdi sözlerim yazılsa,Kitaba geçseydi,
24kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
24Demir kalemle, kurşunlaSonsuza dek kalsın diye kayaya kazılsaydı!
25Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
25Oysa ben kurtarıcımın yaşadığını,Sonunda yeryüzüne geleceğini biliyorum.
26A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
26Derim yok olduktan sonra,Yeni bedenimle Tanrıyı göreceğim.
27Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
27Onu kendim göreceğim,Kendi gözlerimle, başkası değil.Yüreğim bayılıyor bağrımda!
28Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
28Eğer, ‹Sıkıntının kökü onda olduğu içinOnu kovalım› diyorsanız,
29mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"
29Kılıçtan korkmalısınız,Çünkü kılıç cezası öfkeli olur,O zaman adaletin var olduğunu göreceksiniz.››