1Job progovori i reče:2"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:3o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,4pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.5Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!6Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.7U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.8Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.9Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.10Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!11Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';12slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.13Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.14Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!15Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.16U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,17premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.