1Job progovori i reče:
1Aga Iiob rääkis ja ütles:
2"Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!
2'Sellesarnast olen ma palju kuulnud, te kõik olete tüütavad trööstijad.
3Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?
3Kas sel tuule rääkimisel ei olegi lõppu, või mis kihutab sind rääkima?
4I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;
4Minagi võiksin rääkida nagu teie, kui oleksite minu asemel; minagi võiksin teie vastu sõnadega hiilata ja teie pärast pead vangutada.
5i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.
5Ma võiksin teid oma suuga kinnitada ja mitte keelata oma huulte kaastundeavaldust.
6Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?
6Kui ma räägin, ei vähene mu valu, ja kas see siiski minust lahkub, kui ma lõpetan?
7Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.
7Aga nüüd on Jumal mind väsitanud. Ta on hävitanud kõik mu omaksed.
8Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.
8Ta on haaranud mind - sellest tuli tunnistaja, kes tõusis mu vastu -, mu kõhnus süüdistab mind näkku.
9Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,
9Ta viha rebis ja kiusas mind, ta kiristas mu pärast hambaid. Minu vaenlane teritab mu vastu oma silmi.
10prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.
10Nad ajavad suu ammuli mu vastu, löövad mind pilgates põsele; nad kogunevad hulganisti mu vastu.
11Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.
11Jumal andis mind nurjatuile ja tõukas mind õelate kätte.
12Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.
12Ma elasin rahus, aga ta vapustas mind, ta haaras mind kuklast ja lõi mind puruks; ta pani mind enesele märklauaks,
13Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.
13ta nooled ümbritsevad mind. Ta lõhestab armutult mu neerud, ta valab mu sapi maa peale.
14Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.
14Ta murrab mind murd murru peale, ta ründab mind otsekui sõdur.
15Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.
15Ma õmblesin enesele ihu jaoks kotiriide ja torkasin oma sarve põrmu.
16Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
16Mu nägu punetab nutust ja mu laugudel on sünge vari,
17A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.
17kuigi mu käes ei ole ülekohut ja kuigi mu palve on siiras.
18O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.
18Oh maa, ära kata mu verd, ja mu kisendamisel ärgu olgu puhkepaika!
19Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.
19Vaata, nüüdki on mul tunnistaja taevas ja eestkõneleja kõrgustes.
20Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:
20Mu sõbrad on pilkajad - Jumala poole on mu pisarais silm,
21o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.
21et ta kohut mõistaks mehe ja Jumala vahel, otsekui inimese ja ta ligimese vahel.
22No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.
22Sest veel pisut aastaid ja ma lähen teele, millelt ma ei pöördu tagasi.