1Job progovori i reče:
1Jobas atsakydamas tarė:
2"TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
2“Kaip ilgai varginsite mano sielą ir kankinsite mane tuščiais žodžiais?
3Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
3Jau dešimt kartų mane plūdote ir nesigėdite mane kankinti.
4Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
4O jei iš tikrųjų nusikaltau, tai mano klaida yra su manimi.
5Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
5Ar iš tikrųjų norite didžiuotis prieš mane ir įrodyti mano nusikaltimą?
6Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
6Žinokite, kad Dievas mane pargriovė ir savo tinklu mane pagavo.
7Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
7Aš šaukiu apie priespaudą, bet niekas neatsiliepia, šaukiu garsiai, bet nėra teisybės.
8Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
8Jis užtvėrė man kelią, kad negaliu praeiti; mano takus Jis apsupo tamsa.
9Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
9Jis nuplėšė mano garbę ir nuėmė karūną man nuo galvos.
10Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
10Iš visų pusių Jo naikinamas krintu, mano viltis lyg nukirstas medis.
11Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
11Jo rūstybė užsidegė prieš mane, Jis laiko mane savo priešu.
12U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
12Jo būriai traukia kartu prieš mane ir apgula mano palapinę.
13Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
13Jis patraukė mano brolius nuo manęs ir pažįstami šalinasi manęs.
14Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
14Mano artimieji paliko mane, mano draugai mane užmiršo.
15Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
15Tie, kurie gyvena mano namuose, net mano tarnaitės, laiko mane svetimu, nepažįstamas tapau jų akyse.
16Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
16Aš šaukiu savo tarną, bet jis neatsiliepia, aš turiu jį maldauti savo burna.
17Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
17Mano kvapas bjaurus mano žmonai ir mano kūno vaikai atmetė mane.
18I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
18Maži vaikai niekina mane. Kai noriu atsikelti, jie šaiposi iš manęs.
19Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
19Manimi bjaurisi mano artimiausi draugai; tie, kuriuos mylėjau, tapo mano priešais.
20Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
20Iš manęs liko tik oda ir kaulai, prie dantų liko tik lūpos.
21Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
21Draugai, pasigailėkite, pasigailėkite manęs, nes Dievo ranka palietė mane.
22Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
22Kodėl mane persekiojate kaip Dievas ir nepasisotinate mano kūnu?
23O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
23O kad mano žodžiai būtų įrašyti į knygą,
24kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
24įrėžti geležiniu rašikliu bei švinu amžiams į uolą.
25Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
25Nes aš žinau, kad mano Atpirkėjas gyvas ir kad Jis atsistos galiausiai ant žemės.
26A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
26Ir kai mano oda sunyks, aš savo kūne regėsiu Dievą.
27Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
27Aš pats Jį matysiu, savo akimis žiūrėsiu į Jį, o ne svetimomis. Mano širdis krūtinėje ilgisi Jo.
28Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
28Jūs turėtumėte sakyti: ‘Kodėl mes jį persekiojame?’, tarsi priežastis būtų manyje.
29mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"
29Bijokite kardo, nes pyktis baudžiamas kardu, kad žinotumėte, jog yra teismas”.