1Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
1Pagaliau Jobas atvėrė burną ir prakeikė savo dieną.
2poče svoju besjedu i reče:
2Jobas prabilo ir tarė:
3"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
3“Tegul pražūna diena, kurią gimiau, ir naktis, kurią buvau pradėtas.
4U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
4Tegul ta diena tampa tamsybe. Dieve, neprisimink jos ir neduok jai šviesos.
5Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
5Te tamsa ir mirties šešėlis apgaubia ją, te debesis aptemdo ją ir juoduma tepadaro ją baisią.
6O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
6Ta naktis tegul būna tamsi; tegul ji bus išbraukta iš metų ir mėnesių dienų skaičiaus.
7A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
7Ta naktis tegul būna apleista ir tenesigirdi joje džiaugsmingo balso.
8Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
8Tegul prakeikia tą dieną tie, kurie gali pažadinti leviataną.
9Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
9Tegul aptemsta aušros žvaigždės ir nepasirodo laukiama šviesa, akys teneišvysta aušros spindulių.
10Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
10Nes ji neužvėrė mano motinos įsčių ir nepaslėpė vargo nuo manęs.
11Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
11Kodėl nemiriau gimdamas ir kodėl neatidaviau dvasios, išeidamas iš pilvo?
12Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
12Kodėl mane laikė ant kelių ir maitino krūtimi?
13U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
13Tada gulėčiau ramus ir tylus ir miegočiau, ir ilsėčiausi
14s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
14kartu su žemės karaliais ir patarėjais, kurie atstatė sau apleistas vietas,
15ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
15arba su kunigaikščiais, kurie turėjo aukso ir pripildė savo namus sidabro,
16Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
16arba kaip paslėptas nelaiku gimęs kūdikis, neregėjęs šviesos.
17Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
17Ten piktadariai nebesiaučia ir pavargusieji ilsisi.
18Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
18Ten belaisviai ilsisi kartu ir nebegirdi prižiūrėtojo balso.
19Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
19Didelis ir mažas yra ten, vergas ten yra laisvas nuo savo valdovo.
20Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
20Kodėl šviesa duodama tam, kuris kenčia, ir gyvybė apkartusiai sielai?
21koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
21Laukiantieji mirties jos nesulaukia; jie jos ieško labiau negu paslėptų turtų.
22Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
22Jie džiaugiasi ir yra labai patenkinti, kai suranda sau kapą.
23Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
23Kodėl duota šviesa žmogui, kurio kelias paslėptas ir kurį Dievas spaudžia iš visų pusių?
24Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
24Mano dūsavimai kyla prieš valgant, o aimanos liejasi kaip tekantis vanduo.
25Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
25Tai, ko labai bijojau, užgriuvo mane, ir tai, dėl ko nuogąstavau, ištiko mane.
26Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
26Aš nebuvau saugus ir neturėjau poilsio, aš nenurimdavau, tačiau bėda atėjo”.