¹Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

¹Da, ob tem mi srce trepeta in poskakuje s svojega mesta.

²Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

²Čujte, čujte glasu Njegovega hrum in šumljanje, ki prihaja iz ust Njegovih!

³Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

³Pod vsa nebesa ga pošilja in blisk svoj do robov zemlje.

⁴iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

⁴Za bliskom rjove grom; On grmi z veličastnim glasom svojim in ne zadržuje bliskov, ko se čuje glas Njegov.

⁵Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

⁵Bog mogočni grmi čudovito z glasom svojim, velike dela reči, ki jih ne razumemo.

⁶Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

⁶Zakaj snegu veli: Padaj na zemljo! enako nalivu in silnim ploham svojim.

⁷svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

⁷Vsakemu človeku zapečati roko, da bi vsi ljudje spoznali delo Njegovo.

⁸U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

⁸Tedaj gre zver v svoja skrivališča in ostaja v svojih brlogih.

⁹S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

⁹Iz hrama na jugu prihaja vihar, od severa pa mraz.

¹⁰Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

¹⁰Po dihu Boga mogočnega se naredi mraz in široke vode se stisnejo.

¹¹I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

¹¹Z množino mokrote obtežuje oblake, daleč razprostira oblake strelonosne.

¹²kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

¹²Pod Njegovim vodstvom se zasukajo, da opravijo, karkoli jim zapove, nad površjem obseljene zemlje,

¹³Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

¹³bodisi, da jim veli izprazniti se v šibo, če je treba zemlji Njegovi, ali v dokaz Njegove milosti.

¹⁴Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

¹⁴Čuj to, Job, stoj in opazuj čudovita dela Boga mogočnega!

¹⁵Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

¹⁵Veš li, kako Bog obtežava oblake svoje in veli sijati njih svetlobi?

¹⁶Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

¹⁶Umeš li plavanje in valovanje oblakov, čudovita dela tistega, ki je popoln v znanju?

¹⁷Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

¹⁷Ti, ki ti obleka postane gorka, kadar jug vleče po zemlji,

¹⁸Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

¹⁸moreš li ti kakor On razpeti nebeški obok, da trdno stoji kakor zlito zrcalo?

¹⁹DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

¹⁹Poúči nas, kaj naj Mu rečemo? Mi ne moremo urediti besed zaradi tmine.

²⁰Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

²⁰Ali naj se Mu oznani, da hočem govoriti? Kdo bo li želel, da bo uničen?

²¹Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

²¹Sedaj sicer ne vidimo luči, ki na oblake svetlo sije, a veter potegne in jih očisti.

²²Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

²²Od severa prihaja zlat lesk – okoli Boga je strašna veličast;

²³Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

²³Vsemogočnega ne moremo doseči, prevzvišen je v moči; a v sodbi in v obili pravičnosti nikomur ne dela sile.Zato se ga boje ljudje; on se ne ozira na nikogar, kakorkoli je modrega srca.

²⁴Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"

²⁴Zato se ga boje ljudje; on se ne ozira na nikogar, kakorkoli je modrega srca.