1Job progovori i reče:
1Tedaj odgovori Job in reče:
2"Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
2Resnično, vem, da je tako; a kako more smrtni človek biti pravičen pred Bogom mogočnim?
3Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
3Ako bi se hotel pravdati ž Njim, Mu ne more odgovoriti ene na tisoč.
4Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
4Modrega je srca in presilne moči – kdo Mu je kdaj kljuboval in ni škode imel?
5On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
5On premakne gore, in nihče ne zapazi, da jih je prevrnil v jezi svoji.
6Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
6On strese zemljo ž njenega mesta, in stebri njeni se pretresejo.
7Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
7On veli solncu, in ne vzide, in zapečati zvezde v temo.
8Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
8On razprostira nebo sam in hodi po valovih morja.
9Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
9On nareja voz na nebu in rimščice in gostosevce in ozvezdja na jugu.
10Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
10On nareja velike reči, ki se ne morejo preiskati, čudna dela, ki jim ni števila.
11Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
11Glej, on gre poleg mene, pa ga ne vidim, hodi mimo mene, pa ga ne zapazim.
12Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
12Če plen pograbi, kdo mu zabrani? kdo mu poreče: Kaj delaš?
13Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
13Bog ne odvrača jeze svoje. Pomočniki Rahaba [Rahab (t. j. prevzetnik) je ime Egiptu.] se pred Njim morajo ukloniti.
14Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
14Koliko manj bi Mu mogel jaz odgovarjati, kje naj dobim besed, da bi se prepiral ž Njim?
15I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
15Tudi ko bi prav imel, bi mu ne mogel odgovoriti – milosti bi rajši prosil sodnika svojega.
16A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
16Ko bi ga klical in bi mi odgovoril, jaz bi ne veroval, da je slišal moj glas,
17Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
17on, ki me streti hoče v viharju in množi rane moje brez vzroka,
18Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
18še sape mi ne da vase potegniti, a siti me z bridkostjo.
19Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
19Če gre za moč močnega, On reče: „Glej, tu sem!“ in če za sodbo: „Kdo si me upa pozvati?“
20Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
20Ako bi tudi prav imel, bi me vendar usta moja obsodila, ako bi bil popoln, bi On dokazal, da sem popačenec.
21A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
21Nedolžen sem! ne maram za dušo svojo, zaničujem življenje svoje –
22Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
22vse eno je! Zato pravim: I nedolžnega i brezbožnega uničuje!
23I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
23Ko bič nagloma ubije, smeje se On izkušnji nedolžnih.
24U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
24Zemlja je izročena oblasti krivičnikov, On zakriva obraz njenim sodnikom. Če On ne, kdo pa drugi?
25Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
25Dnevi moji teko h koncu hitreje nego tekač, beže, sreče ne vidijo nič.
26K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
26Lete naprej kakor čolni iz bičja, kakor orel, ko šine doli na plen.
27Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
27Ko rečem: Hočem pozabiti žalovanje svoje, opustim svoj tožni obraz in razvedrim si lice –
28od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
28groza me je vseh bolečin mojih; vem, da me ne spoznaš za nekrivega.
29Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
29Moram veljati za krivca – čemu bi se pa trudil zaman?
30Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
30Ko bi se umil s snežnico in z lugom si očistil roke,
31u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
31ti me vtakneš v mlakužo, in celo svoji obleki se bom gnusil!
32Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
32Zakaj On ni mož kakor jaz, da bi mu odgovarjal, da bi skupaj šla pred sodbo.
33Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
33Ni ga med nama razsodnika, ki bi smel na oba položiti roke.
34da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
34Naj umakne od mene šibo svojo in naj me ne plaši strah njegov,in govoril bom in ne bom se Ga bal; kajti nisem tak sam v sebi.
35Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
35in govoril bom in ne bom se Ga bal; kajti nisem tak sam v sebi.