¹Da tok Sofar fra Na'ama til orde og sa:

¹Sofar iz Naama progovori tad i reče:

²Skulde en ordflom bli uten svar, eller en ordgyter få rett?

²"Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?

³Skulde dine store ord drive menn til taushet, skulde du spotte uten at nogen skammer dig ut?

³Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?

⁴Og skal du få si: Ren er min lære, og skyldfri er jeg i dine øine?

⁴Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.'

⁵Men bare Gud vilde tale og oplate sine leber mot dig

⁵Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori

⁶og åpenbare dig visdommens hemmeligheter, at det i dem er dobbelt forstand! Da måtte du nok innse at Gud tilgir dig noget av din misgjerning.

⁶kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište.

⁷Mon du kan finne bunn i Guds vesen eller nå frem til den Allmektiges ytterste grense?

⁷Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?

⁸Himmelhøi er den*, hvad kan du gjøre? Dypere enn dødsriket, hvad vet du? / {* d.e. Guds visdom.}

⁸Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?

⁹Lengere enn jorden er dens mål og bredere enn havet.

⁹Duže je od zemlje - šire je od mora!

¹⁰Om han farer frem og setter i fengsel og sammenkaller retten, hvem vil da hindre ham?

¹⁰Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti?

¹¹For han, han kjenner de falske folk og ser uretten, uten at han trenger å gi akt på den,

¹¹Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda.

¹²og selv en uvettig mann får forstand*, og et ungt villesel blir født til menneske. / {* når Gud således går i rette med ham, JBS 11, 10.}

¹²Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori.

¹³Hvis du retter ditt hjerte og utbreder dine hender til ham -

¹³Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu,

¹⁴er det synd i din hånd, da ha den bort og la ikke urett bo i dine telt -

¹⁴ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,

¹⁵ja, da skal du, fri for lyte, opløfte ditt åsyn og stå fast og ikke frykte;

¹⁵čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.

¹⁶for du skal glemme din møie, som forbifarne vann skal du komme den i hu.

¹⁶Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla.

¹⁷Og lysere enn middagen blir da ditt liv; mørket blir for dig som morgenen.

¹⁷Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće.

¹⁸Og du skal være trygg, for da er det håp, og når du har sett dig vel omkring, kan du legge dig trygt til ro.

¹⁸U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru.

¹⁹Og du skal hvile, og ingen skal skremme dig op, og mange skal søke din yndest.

¹⁹Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost.

²⁰Men de ugudeliges øine tæres bort; de har ingen tilflukt mere, og deres håp er å utånde sjelen.

²⁰A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."