1Боже, расрдио си се на нас, расуо си нас, гневио си се; поврати нас.
1{Načelniku godbe; kakor ‚Lilija pričevanja‘. Zlata pesem Davidova, v poučevanje, ko se je boril s Sirci iz Mezopotamije in s Sirci Zobejskimi in se je Joab vrnil in pobil Edomcev v Solni dolini dvanajst tisoč.} O Bog, zavrgel si nas, razkropil nas, srdit si bil, a zopet nas ustanovi!
2Затресао си земљу, и развалио си је; стегни раселине њене, јер се њиха.
2Zmajal si deželo, raztrgal jo, zaceli razpoke njene, ker omahuje!
3Дао си народу свом да позна љуту невољу, напојио си нас вина од ког се занесосмо.
3Storil si, da je ljudstvo tvoje čutilo trdost, dal si nam piti vina omotnega.
4Подигни заставу за оне који Те се боје, да утеку од лука,
4Dal si njim, ki se tebe bojé, zastavo, da naj se povzdigne zaradi resnice. (Sela.)
5Да се избаве мили Твоји. Помози десницом својом и услиши ме.
5Da bodo oteti ljubljenci tvoji, stóri rešenje z desnico svojo in usliši nas!
6Бог рече у светињи својој: Веселићу се, разделићу Сихем, и долину Сокот размерићу.
6Bog je govoril v svetosti svoji: Radoval se bom, razdelim Sihem in dolino Sukotsko premerim.
7Мој је Галад, мој је Манасија, Јефрем је крепост главе моје, Јуда скиптар мој,
7Moj je Gilead in moj Manase in Efraim glave moje bramba, Juda moje žezlo,
8Моав чаша моја, из које се умивам, на Едома пружићу обућу своју. Певај ми, филистејска земљо!
8Moab umivalnica moja, na Edoma vržem obuvalo svoje, nad mano, o Filisteja, ukaj!
9Ко ће ме одвести у тврди град? Ко ће ме отпратити до Едома?
9Kdo me popelje v mesto utrjeno, kdo me pripelje noter do Edomeje?
10Зар нећеш Ти, Боже, који си нас одбацио, и не идеш, Боже, с војском нашом?
10Ali ne ti, o Bog, ki si nas bil zavrgel, in nisi hodil, Bog, z našimi vojskami?
11Дај нам помоћ у тескоби. А обрана је човечија узалуд.
11Daj nam pomoč zoper sovražnika, ker ničeva je pomoč človeška.V Bogu delajmo junaške čine, in on bo poteptal zatiralce naše.
12Богом смо јаки: Он гази непријатеље наше.
12V Bogu delajmo junaške čine, in on bo poteptal zatiralce naše.